You are currently viewing Fabijen Tuan i Marko Bogdanović: susret francuske elegancije i pijanističke preciznosti na festivalu oboe, 1. VII 2025.

Fabijen Tuan i Marko Bogdanović: susret francuske elegancije i pijanističke preciznosti na festivalu oboe, 1. VII 2025.

Muzički limbo

Muzička kritika i napisi o muzici

Fabijen Tuan i Marko Bogdanović: susret francuske elegancije i pijanističke preciznosti na festivalu oboe, 1. VII 2025.

Francuska škola sviranja drvenih duvačkih instrumenata, posebno oboe, ima dugu i bogatu tradiciju koja je značajno uticala na razvoj instrumenta i pedagogije širom sveta. U poređenju sa drugim školama, poput nemačke, francuska škola se odlikuje specifičnim karakteristikama zvuka i načinom sviranja instrumenta. Na koncertu u Sali Beogradske filharmonije u okviru 8. međunarodnog oboa festa, publici se predstavio jedan od najreprezentativnijih predstavnika francuske škole Fabiјen Tuan. U pitanju je umetnik koji nastupa kao prvi oboista u vodećim evropskim orkestrima kao što su Londonski simfonijski orkestar, orkestar Bavarske državne opere, Koncerthebau i tako dalje. Od 2004. godine bio je prvi oboista milanske Skale, a od 2022. prvi oboista Nacionalne akademije Santa Ćećilija u Rimu. I zaista, Tuan poseduje sve one osobine po kojoj je francuska škola poznata, a tiču se svetlog i prodornog tona, izraženijeg vibrata implementiranog kao sastavni deo ukupnog zvučanja, artikulacije i fraziranja ostvareno toliko elegantno, da deluje kao da je virtuoznost prirodna posledica takvog pristupa.

Tri romanse opus 94 za obou i klavir Roberta Šumana jedine su kompozicije originalno pisane za ovaj instrument u opusu ovog kompozitora. Iako tehnički ova tri lirska komada nisu zahtevna, od oboiste zahtevaju tretman instrumenta kao da je ljudski glas u pitanju, jer je očigledno da su u principu, sve tri „pesme bez reči“ zapravo solo-pesme prebačene u instrumentalni medij. Tuan je u interpretaciji ovih romansi, zaista uspeo da ostvari pevajući ton i da pokaže maestralnu tehniku disanja kroz izvrsno oblikovane melodijske fraze i dobro ostvarene dinamičke vrhunce. Klavirska deonica koju je tumačio Marko Bogdanović bila je u potpunosti dinamički usklađena sa Tuanom, pa su klavir i oboa izvanredno bili uklopljeni kroz međusobne dijaloge. Bogdanović se pokazao kao vrstan kamerni muzičar koji u potpunosti razumeva sve nijanse zajedničkog muziciranje izvrsno ostvarujući brojne dijaloge kojima su Šumanove romanse prožete.

 

„Ličim na kralja zemlje gde kiša stalno pada, bogata a nemoćna, već prestara a mlada“ – ovi Bodlerovi stihovi možda najbolje opisuju eleganciju i duhovitost Pariza prve polovine XX veka koja se ipak, neminovno rastače u splin. Takvu atmosferu možemo osetiti u Sonati za obou i klavir Fransisa Pulanka, ali i u Sonatini za obou i klavir Morisa Ravela. Apatija mladog kralja, toliko upletenog u melanholiju da ga više ništa ne može razgaliti, možda najbolje simbolizuje maestralno interpretiran treći stav – Lamentacija – Pulankove sonate. Duboka melanholija i tuga prikazana je kroz izvrsnu dinamičku kontrolu Fabijena Tuana, koja mu je omogućavala povremena pojačavanja intenziteta, sposobna da izazovu snažne emocionalne reakcije. Ono što je najviše moglo da impresionira u njegovoj interpretaciji bila je snaga tona čiji je vibrato podsticao na nepoštedno, prokofjevljevsko iskazivanje bola, kome je ovaj stav uostalom i posvećen.

Isto tako suptilan vibrato ostvaren je i u prvom stavu Elegija sa karakterom koji zaista oslikava arhetipsku sliku izolovanog vladara, „bogatog, a nemoćnog“ čija je tužna melodija prikazana toplim zvukom oboe, kristalno jasno intoniranog. Izuzetna tehnička agilnost prikazana je kroz brze pasaže i precizno izvedene skokove drugog stava Skerco. Česti i iznenadni dinamički kontrasti kroz naraciju koju su Tuan i Bogdanović uspeli da ispletu sa energičnom i često sarkastičnom klavirskom deonicom, kao da ukazuju na užurbanost i nemir Pariza Pulankovog vremena, ali i na lakrdijašenje dvorske lude koja ne može da razbije splin čoveka zarobljenog u modernom gradu koji je okružen stimulusima, ali i duboko izolovan. Osetiti egzistencijalni bol modernog čoveka, moguće je jedino kada nam je ponuđena vrhunska interpretacija, a baš tako nešto mogli su da nam pruže dvojica umetnika.

Sonatina za obou i klavir Morisa Ravela, zapravo je transkripcija sonatine za klavir ovog kompozitora. Tuan i Bogdanović su u izvođenju tri stava ovog dela uspeli da ga izvedu na takav način da je melodijski glas zaista predstavljao integralnu celinu sa gustim pasažnim kretanjima klavirske deonice ili sa ravnomernim pokretima u središnjem stavu Menuet. Kao i u slučaju Pulankove sonate, klavirska deonica je i u slučaju Ravelove transkripcije neobično važna, istina, u ovom slučaju i po prirodi stvari. Dvojica umetnika su sinhrono razmenjivali muzičke fraze, a naročito bi trebalo da se istakne neobično jasno ocrtana vibrirajuća tekstura koju je Bogdanović uspeo da istakne. U interpretaciji Tuana, oboa je u prvom stavu naslova Umereno donela kontemplativnu melodijsku liniju kristalno jasno intoniranu i izvrsno postavljenu u odnosu na bogato tkanje klavirske deonice. Drugi stav Menuet zvučao je beskrajno nežno i melanholično sa jasno ocrtanom trodelnom formom, dok je treći stav označen karakterom Živahno, kao i Pulankov Skerco, predstavljao dobru priliku da se upoznamo sa Tuanovom briljantnom sviračkom tehnikom.

Fransoa Born bio je francuski flautista, savremenik Žorža Bizea koji je za sobom ostavio danas popularnu kompoziciju Karmen fantazija koja postoji i u transkripciji za obou. U ovoj kompoziciji, Born je preuzeo neke od najpoznatijih i najupečatljivijih melodija iz opere Karmen, poput Habanere, Toreadorove pesme, Arije cveća i ciganskih plesova. Pisano je tako da oduševi publiku, a sa tehničke strane, tu su izazovi za svirača poput brzih pasaža, arpeđa, skokova flažoleta i drugih virtuoznih elemenata koji zahtevaju vrhunske sposobnosti umetnika. Ovo je prilika i da se vratimo na početak ovog napisa i da se istakne da ova fantazija u potpunosti oslikava ideale francuske škole sviranja duvačkih instrumenata – eleganciju, lakoću i tehničku briljantnost. Fabiјen Tuan je uspeo da istakne sve navedene elemente virtupznosti i da oduševi publiku koja je imala tu privilegiju da čuje vrhunskog umetnika na oboi.

Kao gosti koncerta, nastupili su oboistkinja Ivana Dakić i mladi kompozitor i pijanista Igor Glavišić koji su na upečatljiv način uspeli da dočaraju elegiju Rahmanjinova, poznatu pod nazivom Vokaliza. Kroz nastup od nepunih sat vremena kroz koji je briljantno isprepletena francuska muzička tradicija sa univerzalnim temama splina i egzistencijalnog bola, Fabijen Tuan i Marko Bogdanović su izvrsnom interpretacijom i uz doprinos gostujućih umetnika, publici ponudili nezaboravno iskustvo suočavanja sa vrhunskom umetnošću.

Leave a Reply