Nikolaj Luganski u Kolarcu: Drama bez gestova, 13. 11. 2026.

Koncert Nikolaja Luganskog u Velikoj sali Kolarčeve zadužbine otvoren je poznim, hermetičnim delom Roberta Šumana, a trijumfalni vrhunac dostigao u Šopenovoj Herojskoj polonezi. Između ta dva pola odvijalo se veče u kojem gotovo da nije bilo dramatičnih gestova, zabacivanja glave ili vidljivog napora. Ipak, jedva da je bilo trenutka kada klavir nije zvučao kao da drama izrasta iz samog instrumenta. Upravo je u tome bila osobenost interpretacije Luganskog: njegova virtuoznost nije se nametala slušaocu, već se otkrivala kroz lakoću pokreta i izuzetno vladanje tonom.

 

Već u prvom od Tri fantastična komada op. 111 Roberta Šumana Luganski je pokazao koliko nestvarno lako mogu da zvuče arpeđa. Faktura se raslojavala u tri jasno izdvojena glasa, a upravo se u njihovom međusobnom odnosu ogledalo majstorstvo pijaniste. Između pokretnih basova i melodije koja se prebacivala po registrima, ali se ipak najčešće zadržavala u srednjem glasu, uspostavljen je izvanredan balans. Pasaži su tekli slobodno, gotovo lebdeći.

Čistoća fakture došla je do izražaja i u koralnom početku drugog komada, koji u središnjem delu dobija nemirniji pokret. Luganski je glasove vodio strpljivo i odmereno, bez naglašavanja metričkih sloboda, dopuštajući tonu da potpuno odzvoni. Upravo u spoju osnovnog tona i alikvotnih tonova leži izuzetnost njegovog klavirskog zvuka. Treći komad zazvučao je energično, odsečno i marševski, bez trunke tromosti. Vrednost ove interpretacije bila je u gipkosti pokreta i melodijsko-harmonskoj usmerenosti koja deluje kao da nastaje sama od sebe, a ne iz izvođačeve volje. U sviranju Luganskog nema ničeg nasilnog: čak i tamo gde muzika zahteva snagu, njegov gest deluje smireno i prirodno.

Posle introvertnih Fantastičnih komada usledilo je izvođenje mladalačkog dela Bečki karneval op. 26. Ovo delo već duže vreme nalazi se na repertoaru Luganskog, a snimio ga je i na albumu za Harmonia Mundi, objavljenom početkom 2026. godine, uz Fantaziju op. 17 i Humoresku op. 20 istog kompozitora.

Bečki karneval ima bogatu istoriju izvođenja. Mikelanđelijevo tumačenje odlikuju odmerenost i uzvišenost: klavir ima snažan zvuk i veličanstven ton, dok je neverovatna tehnika sve vreme podvrgnuta aristokratskoj kontroli. Svjatoslav Rihter je, kao i u drugim Šumanovim delima koja je izvodio, bio sklon simfonizovanju pojedinačnih deonica. Luganski je bliži Mikelanđeliju, naročito po neusiljenosti, ali njegov pristup deluje neposrednije.

Prvi stav odsviran je kao niz kratkih muzičkih iskaza koji se smenjuju poput slika u karnevalskoj povorci. Romansu, setni drugi stav, pijanista je oblikovao tako da slušalac može da se posveti odzvuku svakog basa i zvučnom prostoru između pojedinačnih nota melodije. Skercino je interpretirano otmeno, uz suptilnu dozu humora, kao da smo pred sobom imali Pjeroa koji izgovara ozbiljan tekst, neprikladan kostimu u koji je obučen. Luganski se u ovom komadu dotakao sveta komedije del arte, ostvarivši izuzetnu ravnotežu između karakterizacije i pijanističke discipline. Finale je izvedeno s neverovatnom lakoćom, što je jedna od najprepoznatljivijih odlika njegovog sviranja. 

Ponekad se može čuti da u sviranju Luganskog ima i isuviše kontrole nad raznolikim muzičkim parametrima. Pomalo apsurdna tvrdnja, jer u velikim interpretacijama sve mora biti pod kontrolom; pitanje je samo koliko se to primećuje. Kod pijaniste o kome je reč postoji sloj izvođenja koji deluje sasvim spontano: pasaži i pokret uopšte, čak i u dramski najekstremnijim trenucima, ostavljaju utisak potpune oslobođenosti. Pojedini kritičari zamerali su Luganskom da u glasnim odsecima zvuči previše perkusivno, ali, barem sudeći po resitalu kome smo prisustvovali u Kolarcu, od toga nije bilo ni traga. Forte Luganskog nikada nije bio udaran; štaviše, pokazao je da je možda jedan od najvećih majstora tišine među savremenim pijanistima.

Svaki element njegove interpretacije imao je jasno mesto i svrhu. Glasnoća, kao i drama uopšte, kod njega kao da nastaju u samom klaviru – ili se bar tako čini. Pritom izvođač ostaje miran, dok zvuk dobija gotovo neograničenu izražajnu snagu. Upravo taj paradoks, u kojem se spoljašnja mirnoća susreće sa unutrašnjom dramatičnošću, predstavlja jednu od najvažnijih osobina njegovog pijanizma.

Među brojnim interpretacijama Šopenove Barkarole mogu se izdvojiti dva pristupa ovom komadu. U jednom se delo oblikuje kao zvučna slika, uz naglašavanje ornamentike i kolorita, dok se u drugom Barkarola pretvara u snažan unutrašnji monolog. Ovom drugom tipu pripadaju, na primer, izvođenja Pletnjova i Sofronickog. Luganski se našao negde između, zahvaljujući spoju lepršavosti i izvesne interpretativne distanciranosti. Fraze su bile jasno određene, bez smelijih rubata, a arhitektonika dela ostala je sve vreme u prvom planu.

Leva ruka, kojom se dočarava ljuljanje barke, bila je stabilna, ali su posebno fascinirala prirodna zatamnjenja i rasplinjavanja zvuka, odmerena upravo onoliko koliko je potrebno. Rubata nisu izostala, ali su bila diskretna, dok je celokupan pokret ostavljao eteričan utisak. Završni deo, iako obuzdan, doneo je ne samo dinamičko već i emocionalno uspinjanje. Ono se odvijalo u talasima, sve do oslobađanja afekta na samom vrhuncu. U pojedinim trenucima ovo izvođenje podsetilo je na Trifonovljevu Barkarolu sa Šopenovog takmičenja 2010. godine, ali bez mladalačke smelosti i slobode. Luganski je ponudio zrelo, profinjeno i, u univerzalnom smislu te reči, klasično tumačenje.

 

 

Tri empromptija bila su možda najbolje ogledalo njegovog pijanizma. Šopenovska hromatika izražena kroz pasaže, melanholične melodije i pratnja do krajnje mere stopljena sa vazdušastim pokretima desne ruke – sve su to osobine koje potvrđuju da je Luganski vrhunski tumač Šopenove muzike. Poseban slučaj predstavlja srednji emprompti, op. 36, sa epizodom monumentalnog, svečanog marša koji je zazvučao kao da je izvučen iz simfonijskog orkestra: maestozno i odzvanjajuće. Za razliku od Rihtera, Luganski orkestarsku boju ne nameće. Ona se javlja tamo gde je sama faktura omogućava, dok pasaži zadržavaju čisto pijanističku prozirnost. Uostalom, u njegovoj interpretaciji ima toliko detalja da slušanje Šopena postaje svojevrsno ponovno otkrivanje poznate muzike.

Sudeći po narednoj kompoziciji, Luganski je za ovaj program odabrao prozračnija dela, što nikako ne znači da su ona i lakša za izvođenje. Skerco br. 4 najprozračniji je i najmanje dramatičan od sva četiri Šopenova skerca, pa je ista pijanistička linija zadržana i u njegovoj interpretaciji. Osim o preciznosti, ovde bi se moglo govoriti i o disanju deonica: tonovi su jasno odzvanjali, dok su lirika i igra bile potpuno stopljene. Razigrani ples i melanholična pesma predstavljeni su u punoći svog karaktera, bez međusobnog potiranja. Koda je, pak, delovala kao da je uhvatila dah sveta s one strane: svetlost je bila toliko blistava da je gotovo prestajala da pripada ovozemaljskom iskustvu.

Herojska poloneza u As-duru op. 53 odsvirana je kao prvi bis i ostaje nejasno zašto nije bila deo zvaničnog programa, pogotovo što se savršeno uklapala u koncepciju večeri. Svojom monumentalnošću Poloneza je zaokružila trijumfalnu dimenziju koncerta. Gotovo svaki prethodno izvedeni komad nagoveštavao je katarzu ili nešto metafizičko, a kod ovog pijaniste se taj izraz često ostvarivao kroz pasaže čiji je pokret delovao potpuno oslobođeno fizičke težine. Herojska topika izvedena je po meri čoveka – one ljudskosti čiji je sastavni deo i ono što herojstvo, u trenutku ekstaze, približava božanskom.

Pred oduševljenom publikom, u prepunoj sali, Luganski je izveo još četiri kompozicije na bis: Listovu transkripciju Šumanove pesme Prolećna noć (Frühlingsnacht, S. 568), Preludijum u c molu op. 23 br. 7 Sergeja Rahmanjinova, Šuman–Listovu Posvetu (Widmung, S. 566) i Arijetu op. 12 br. 1 Edvarda Griga, prvi od njegovih Lirskih komada.

Bisovi su imali sopstvenu malu dramaturgiju: od trijumfa, preko ekstaze i rahmanjinovljevskog vihora, sve do intimne lirike, veče se postepeno spuštalo od herojskog ka ljudskom, od fortea ka šapatu. Vraćanjem Šumanu, čijom muzikom je koncert i počeo, i završetkom u pesmi, Luganski je zatvorio krug. Posle svih virtuoznih i zvučnih trijumfa, ostao je utisak da se njegov pijanizam možda najpotpunije ispoljava upravo u tišini između tonova.