Muzički limbo

Muzička kritika i napisi o muzici

Gabriel Prokofjev u Beogradu, 18. II 2023. Autor teksta: Viktor Tanaskovski

Spoj umetničke muzike sa drugim, popularnijim tokovima u muzici, tema je koja često izaziva polemike, naročito kada su u pitanju žanrovi koji su poput elektronske muzike, tako daleko od nje. I mada je upotreba elemenata takozvane klasične muzike u modernim muzičkim žanrovima nešto na šta se uglavnom gleda kao na pozitivnu stvar, na neku vrstu dodatne vrednosti, ovakav sinkretizam naravno, ne sprovodi se uvek uspešno. Ipak, činjenica koja ne može da se opovrgne je ta da je elektronska muzika u početnoj fazi direktno bila vezana za umetničku muziku i da je zapravo nastala iz nje. Instrumenti poput telharmonijuma, trautonijuma i teremina, bili su najava kasnijih elektronskih žanrova a proizvod su eksperimenata „klasičnih“ muzičara.

Nastup englesko-ruskog kompozitora i didžeja Gabriela Prokofjeva u Velikoj sali Kolarčeve zadužbine predstavlja izvrstan primer spajanja suprotstavljenih sila − klasičnog orkestra i di-džejinga. Ovaj umetnik ne samo da nije „skrnavio“ često puristički nastrojenu klasiku, već je onome što elitistički nazivamo „umetničkim“, mnogo toga i dodao. Štaviše, njegovo žanrovsko spajanje moglo bi da se razume i kao svojevrstan povratak korenima same elektronske muzike. Moglo bi da se kaže da Gabriel Prokofjev zapravo nastavlja put tamo gde su njegovi prethodnici iz ranije, „analogne“ faze elektronske muzike stali, a misli se na istinske pionire elektronike poput Rejmonda Skota, Pjera Šefera i Karla Hajnca Štokhauzena.

Koncert u Beogradu održan je zahvaljujući saradnji između Prokofjeva i Orkestra mladih Evropskog instituta FAME’S. Ova institucija osnovana u Skoplju 2007. godine, bavi se okupljanjem mladih muzičara iz evropskih zemalja na godišnjim seminarima u cilju održavanja koncerata. Pod dirigentskom palicom Etjena Abelena, koncert je počeo sa Prokofjevljevom Tehno svitom u čije se unapred pripremljene semplove i tembrove žive elektronike mladi orkestar izvrsno uklopio. Otvorena komunikacija sa dirigentom bila je evidentna ne samo kroz sviranje − nakon izvođenja svakog od stavova, dirigent se okretao prema publici i Prokofjevu postavljao pitanja vezana za samu interpretaciju i primenjene metode komponovanja.

Tehno svita je kompozicija eklektičnog usmerenja i osim tehničkih sposobnosti svih muzičara na sceni ukazala je i na vrhunske kompozitorske veštine Prokofjeva. Uticaje afro-bita i džeza u primordijalnoj, plemenskoj varijanti u kombinaciji sa „four on the floor“ ritmovima haus muzike začinjene simfonijskim zvucima, kao i sama skromnost pojave Gabriela Prokofjeva na sceni, učinile su da ovakav „spoj nespojivog“ publika prihvati sa odobravanjem. Uzevši navedeno u obzir, činjenica da je di-džej Gabriel zapravo unuk slavnog Sergeja Prokofjeva, postala je tek nebitan, trivijalni podatak.
.

Na početku drugog dela koncerta, posle kraćeg dijaloga između dirigenta i kompozitora, najavljena je kompozicija Betoven 9 simfonijski remiks. Prokofjev je iz predostrožnosti, publici i dirigentu najavio da je prilikom obrade ili rekomponovanja možda najpoznatijeg simfonijskog dela u istoriji muzike na početku bio skeptičan – postojala je bojazan da možda ipak ne skrnavi Betovenovo remek-delo. Međutim, kako je sam izjavio, kod njega je ipak preovladala želja da ne propusti jedinstvenu mogućnost da eksperimentiše sa tako značajnom kompozicijom čiju bi simboliku mogao da obogati na takav način što bi u njoj otelotvorio nove koncepte koji su u vezi sa savremenim kontekstom. U tome nije pogrešio. Odlomke Betovenove devete simfonije u ovako izlomljenom formatu, kao i horske deonice semplovane i okrenute naopačke, zvučale su kao da dolaze iz nekog psihodeličnog sna ili iz filma Dejvida Linča. A kako je i sam Betoven dva veka ranije dao sebi slobodu da izmeni pojedine stihove Fridriha Šilera i tako modifikovanu Odu radosti upotrebi u svojoj najvažnijoj simfoniji, možda ni taj revolucionar ne bi zamerio Prokofjevu što je nešto slično učinio sa njegovom simfonijom.

Kako se koncert približavao kraju, pokreti dirigenta su sve više podsećali na ples u disko klubovima. Orkestar se odlično nosio sa izazovima sviranja u ovom maniru, naročito što je to podrazumevalo sviranje sa klik-trakom i slušalicama na ušima. Ansambl se u ovoj ulozi izuzetno snašao nagoneći publiku da i sama sedeći zapleše. Ovaj efekat nije bio narušen čak ni malom ritmičkom nestabilnošću u poslednjim taktovima.

Orkestar sastavljen od mladih ljudi koji su tek nedavno počeli da sviraju zajedno, ipak je uspeo da se odlično uklopi sa Prokofjevljevom elektronikom. Ono što zaista impresionira jeste činjenica da tehnologija i spajanje žanrova kod njega ne predstavlja skeč ili kuriozitet. Koristeći veštine didžeja kao sredstva a ne kao cilja po sebi, Prokofjev zaista stvara umetnička dela prepuna emocija i lepote. Kao što su Deep Purple svojim Concerto for Group and Orchestra iz 1969. godine postavili nove standarde u rokenrolu, upotrebom elektronike i uticaja tehno muzike i hausa u kombinaciji sa zvukom tradicionalnog simfonijskog orkestra, Prokofjev bi mogao da postavi nove standarde u žanru takozvane umetničke muzike.