Muzički limbo

Muzička kritika i napisi o muzici

Autorsko veče Ivana Jevtića - 16. III 2023.

Autorsko veče Ivana Jevtića bilo je posvećeno najreprezentativnijim delima ovog kompozitora, a u pitanju su koncerti za limene duvačke instrumente. Njegov opus ispunjen je kompozicijama svih žanrova od kojih bi mogle da se izoluju zasebne celine. Poseban segment Jevtićevog stvaralaštva čine dela posvećena limenim duvačkim instrumentima raspoređenih u žanrove kamerne i koncertantne muzike. Na koncertu sa Simfonijskim orkestrom Radio televizije Srbije kojim je dirigovala Olivera Sekulić Barac izvedeni su koncerti za trubu, trombon, tubu, kao i dvostruki koncert za trubu i trombon sa reprezentativnim solistima, Erikom Obieom truba, Loranom Kabareom trombon i Milošem Budimirovim tuba.

Koncert za trubu i orkestar je magistarski rad nastao u klasi profesora kompozicije Stanojla Rajičića. Koncert za trombon i orkestar čiju smo svetsku premijeru mogli da čujemo, komponovan je 2019. godine kao porudžbina francuskog tromboniste Žaka Možera. Druga dva koncerta izvedena u drugom delu, Koncert za tubu i Koncert za trubu i trombon napisani su devedesetih godina XX veka, tačnije, 1992. u Parizu i 1998. u Porto Alegreu. Iako nastala u različitim stvaralačkim periodima ovog kompozitora, uočljiva je stilska koherentnost.

Tokom celokupne svoje karijere, Jevtić se držao osnova neoklasicizma koga karakteriše okrenutost tradicionalnim formama i isticanje sadržinskih sfera koje ne odstupaju od čvrsto zacrtane stilske linije karakteristične za srpsku muziku sredine XX veka koja se do danas održala kroz njegovo i stvaralaštvo Dejana Despića. Iako su u svetskim okvirima neoklasicizam i neoekspresionizam bili pravci koji su mogli da se smatraju konzervativnim, zbog specifičnih okolnosti raskida sa ionako slabim utemeljenjem avangarde posle Drugog svetskog rata, ova dva pravca bili su glavni vid izražavanja velikog broja najznačajnijih srpskih kompozitora kakvi su i pomenuti Stanojlo Rajičić, Enriko Josif, Dušan Radić i mnogi drugi. U okviru specifičnog poimanja neoklasicizma prožetog ekspresionističkim crtama, i u nekim delima onoga što bismo mogli da nazovemo nacionalnim idiomom, Jevtić je uspeo da se ostvari kao autentičan kompozitor čija se muzika izvodi u celom svetu. U često izvođene kompozicije najpre spadaju koncerti za limene duvačke instrumente.

Odlikuje ih zanatski vrsno izvedena orkestracija na tragu velikih simfoničara XX veka, naročito Šostakoviča. To se posebno odnosi na momente isticanja trijumfalnog zvuka fanfara, kako bismo u najopštijem smislu mogli da nazovemo muzička opšta mesta naročito istaknuta u prvim stavovima navedenih koncerata. U tom smislu naročito se ističe prvi stav Koncerta za trubu izvedenog od strane jednog od najrenomiranijih izvođača današnjice Erika Obiea. U pitanju je kompozicija čiji iskazi su jezgroviti i vrlo upečatljivi, bilo da je u pitanju tajnovita melodija trube prigušena sordinom spojena sa mističnim akordima klavira i gudačkih instrumenata u laganom stavu, bilo da su u pitanju naglašena ponavljanja signalnih tonova uz fakturno gust i izuzetno pokretljiv orkestar u brzim stavovima.

Lirska strana istrumenta istaknuta je u Koncertu za trombon koga smo mogli da čujemo u izvođenju još jednog izuzetnog umetnika, Lorana Kabarea. Upečatljive melodije koncerta usmerene su ka isticanju sentimentalnosti i melanholije, mada bi teško bilo govoriti o jedinstvenim karakterima, s obzirom na česte obrte i smene različitih situacija karakterističnih za Jevtićevu muziku. U smislu prikazivanja ekspresivnih žanrova, mogli bismo ceo ovaj koncert da okarakterišemo kao pokret od lirike ka trijumfu, što opet, ukazuje na odlično iskorišćene potencijale instrumenta koji u rukama Kabarea donosi iskaze uobličene do krajnjih granica, čak do one mere da muzička naracija prelazi u ispevavanje ili govor, kao da su svi potencijali ljudskog glasa povereni instrumentu.

Koncert za tubu i orkestar je zbog prirode samog instrumenta koga je teško melodijski pokrenuti prepun kontrastnih orkestarskih epizoda, ali ipak, u nešto svedenijim okvirima, solistički instrument je uspevao da bude prikazan kao kantabilan, uz dugačke odzvuke i povremene motorične pokrete koje smo mogli da čujemo u izvođenju izuzetno nadarenog Miloša Budimirova. Kada je u pitanju ovaj četvorostavačni koncert, naročito bi trebalo da se istakne treći stav, u kome je Jevtić pokazao vešto orkestriranu epizodu u kojoj je do izražaja došao orkestarski kolorizam koji se tu javlja u vidu ležećih pedala i u okviru koga se ističe melanholični zov tube.

 

Koncert za trubu i trombon su izveli Erik Obie i Loran Kabare i što se sadržinskih sfera tiče, on ne odstupa od zacrtanih okvira i isticanja topika kao što su fanfare i lirika. Koncert u kome su izuzetno dobro smešteni dijalozi i nadmetanja između dva instrumenta, ritmički je izuzetno pregnantan i raskošno orkestriran, pa bi tako moglo da se kaže da njegovi okviri ukazuju na sve ono najbolje što je ovaj kompozitor prikazao u koncertima za limene duvačke instrumente.

Osim sjajnih izvođača, nepravedno bi bilo ne ukazati i na odlično pripremljen Simfoijski orkestar Radio televizije Srbije kojim je dirigovala Olivera Sekulić Barac. U pitanju je dirigentica koja je ritmički precizno rukovodila orkestrom od koga se zahtevaju česte metričke promene i upadi deonica koji su uvek nedvosmisleno bili nagovešteni. Ukupan vertikalni orkestarski zvuk bio je tako podešen da su jasno mogle da se razlikuju naslojene deonice sa najvišim glasom koji je bio rezervisan za solistički instrument, a koji se logično nadovezivao na ovakvu tonsku strukturu. Samim tim, mogli bismo da kažemo da autorsko veče Ivana Jevtića ne samo što je predstavljao reprezentativan presek njegovog stvaralaštva, već se istakao i odličnim izvođenjem koje bi moglo da bude pothranjeno kao trajni televizijski ili radijski zapis, ili da se nađe na nekom od budućih muzičkih izdanja.