Muzički limbo
Muzička kritika i napisi o muzici
Beogradska filharmonija i Džaume Santonja, Denis Kožukin klavir, 6. X 2023.
Poslednji nastup Beogradske filharmonije bio je posvećen muzici slovenskih autora, tačnije, srpskih i ruskih. Programska koncepcija ukazivala je na to da iz više razloga, koncert ovog ansambla nikako ne bi trebalo da se propusti. Prvi razlog je ekskluzivno izvođenje simfonijske poeme Na selu Stevana Hristića. Drugi razlog je simfonijski deo koncerta posvećen odlomcima iz baleta Romeo i Julija Sergeja Prokofjeva, pa smo tako najpopularnije stavove ovog dela mogli da čujemo u malo drugačijim verzijama od onih na kakve smo navikli u dve svite. I najzad, zvezda večeri bio je pijanista Denis Kožukin koji je izveo Koncert za klavir i orkestar broj 4 Sergeja Rahmanjinova, delo koje se retko nalazi na koncertnim repertoarima. Za dirigentskim pultom bio je Džaume Santonja, trenutno glavni gostujući dirigent Simfonijskog orkestra iz Milana.
Simfonijska poema Na selu Stevana Hristića kompozitora koji je osnovao Beogradsku filharmoniju, napisana je 1935. godine kao prvi stav nikada dovršene simfonije. Prema dostupnim podacima, orkestar Beogradske filharmonije je na ovom koncertu izveo prvi put. Stilski je pisana u duhu nacionalnih škola romantizma, pa bi najpre mogla da bude uporediva sa nekim kompozicijama Smetane ili Dvoržaka. Karakteriše je izrazito svečani i pastoralni karakter, pa tako u njoj dolazi do smene idiličnih scena u kojima ansambl drvenih duvačkih instrumenata dolazi do izražaja, uz igračke segmente u kojima dominira gudački deo ansambla. Što se interpretacije tiče, ona bi mogla da se okarakteriše kao uzvišena, uz dobro ostvarene balanse između orkestarskih deonica. Posebno čistom zvuku mogli smo da prisustvujemo u epizodama u kojima dominiraju gudački instrumenti, pa bismo istakli i dobro uobličen melodijski pokret u visokim pozicijama violina, što govori o tome da je vođeno računa o svakom detalju. Trebalo bi pohvaliti činjenicu da se rukovodstvo našeg orkestra odlučilo za izvođenje zaboravljenog dela velikog srpskog kompozitora i bilo bi dobro da u budućnosti, na svetlo dana bude izvučeno što je više moguće kompozicija domaćih autora, od kojih bi neke zaista mogle da postanu zaštitni znak našeg orkestra.
Izvođenja muzike Prokofjeva i uopšte slovenskih autora, čini se da su specijalnost orkestra Beogradske filharmonije. Specifičnu punoću zvuka, poletnost i slivenost melodijskih fraza naš ansambl je nebrojeno mnogo puta pokazao i u interpretacijama orkestarskih dela Čajkovskog, Dvoržaka, pa i samog Prokofjeva čija ukazivanja na romantičarsku liriku govore o vezama sa muzikom XIX veka. Zapravo, celokupna mreža aluzija na stilove prošlosti kod ovog autora je mnogo složenija, pa tako, svi plesovi u ovom baletu kao da istovremeno referiraju na beli balet XIX veka, na balove u vrtovima dvorova XVII i XVIII veka, pa i na još stariju tradiciju uličnih plesova. Temperamentno rukovodeći orkestrom, dirigent Santonja je uspeo da iskleše čvrsto uobličene formalne strukture pojedinačnih numera, što je efektno izvedeno u onim slučajevima kada dolazi do nadovezivanja praćenih postupnim podizanjem i spuštanjem intenziteta pojedinačnih fraza. Ovim postupkom, on je uspeo da izgradi montažu narativnih scena dela Prokofjeva koja slušaoce lako uvodi u fikciju. S druge strane, trebalo bi pohvaliti i izvođenje intimnijih, kamernih epizoda u kojima su se solisti Beogradske filharmonije istakli kao dobri profesionalni muzičari. Ako bismo u najkraćim crtama trebali da opišemo četrdesetpetominutnu interpretaciju odlomaka iz baleta Romeo i Julija Prokofjeva, mogli bismo da kažemo da je ona bila snažno emocionalna.
Nastup pijaniste Denisa Kožukina bio je karakterističan po tome što je već od prvih odsviranih akorada Klavirskog koncerta broj 4 Rahmanjinova slušaocima moglo da bude jasno da je ovaj umetnik jedan od vrhunskih eksperata za interpretaciju muzike ruskog kompozitora. Naime, zvuk instrumenta u njegovim rukama poseduje onu vrstu razlivenosti niza akordskih pokreta koja ih upravo spaja u neprekinutu celinu, bez rasplinutosti kojoj ne odolevaju i neka od zvučnih pijanističkih imena. Druga značajna stvar u vezi koncepcije pasažnog kretanja jesu brza nizanja tonova ostvarena na takav način da bi mogla da budu uporediva sa frekventnim udarcima kapi kiše u prozorsko okno. Uz majstorski koncipirana rubata, ovakav pristup muzici Rahmanjinova zaista pokreće snažne emocionalne mehanizme koji utiču na čitav niz najrazličitijih osećanja, od sentimentalne razneženosti do katarzičnog ushićenja. Samo delo u nekim momentima podseća na najbolje delove mnogo popularnijih koncerata Rahmanjinova, drugog i trećeg, ali i donosi neočekivane uticaje američkog džeza, pa bismo u tom smislu mogli da pohvalimo povremene upade limenih duvačkih instrumenata koji ipak nisu tako eksplicitni kao kod Geršvina, već samo u pojedinim momentima podvlače neprikosnovenu deonicu solističkog instrumenta. Gusto orkestarsko tkivo bilo je postavljeno na takav način da se klavirska denonica jasno i nedvosmisleno nazirala, pa eto još jedne pohvale dirigentu i ansamblu. Poseban kvalitet tona Kožukin je iskazao u laganom stavu koncerta, pa smo tako mogli da uživamo u odzvucima alikvota i rahmanjinovskim slivanjima koje je pijanista istakao veštim korišćenjem pedala. I upravo na ovom koncertu Beogradske filharmonije, mogli smo da čujemo jedno od najimpresivnijih iskazivanja piano dinamike ostvareno na Stenvej klaviru koga još uvek možemo da zovemo novim, a reč je o interpretaciji na bis izvedenog komada iz zbirke Dečije scene Petra Iljiča Čajkovskog naslova U crkvi.
I posle svega, mogli bismo da kažemo da je nastup Kožukina bio jedan od onih koji se pamti, ali bi nepravedno bilo još jednom ne podvući i izvrsno muziciranje orkestra Beogradske filharmonije predvođene Džaume Santonjom.