Muzički limbo
Muzička kritika i napisi o muzici

Deneš Varjon - kritika koncerta, 5. XI 2020.
Pijanista Deneš Varjon rođen je 1968. godine u Budimpešti, a diplomirao je na Franc List akademiji u rodnom gradu 1991. godine. Mađarska pijanistička škola od Lista do današnjih dana dala je mnogo značajnih imena, a među njima, svoje mesto našao je i ovaj umetnik, koji je rado viđen na prestižnim svetskim koncertnim podijumima. Pored toga što često nastupa kao solista, poznat je i kao izvrstan kamerni muzičar i zaista se kroz njegovo sviranje to može i primetiti. Težnja ka intimnijem izrazu i produbljena posvećenost svim vrstama tembrovskih nijansiranja, u njegovom pijanističkom pristupu sasvim su očigledni. Program beogradskog koncerta, u najširim okvirima bio je rezervisan za dve vrste karaktera. Jedan je fantazijski, pa smo tako mogli da čujemo Sonatu op. 27 broj 1 Quasi una fantasia Ludviga van Betovena i Polonezu-fantaziju u As duru Frederika Šopena. S druge strane, imali smo karakter igre i svečanosti pa je tako izveden klavirski ciklus Dečije scene Roberta Šumana i skup slobodno odabranih igara iz dva ciklusa Bele Bartoka, Tri narodne pesme i Stare plesne pesme.
Prvi stav sonate Betovena odsviran je u nešto bržem tempu nego što je to uobičajeno, što ukazuje na postupak kojim je izvođač ipak uspeo da još više pojača karaktere a da ipak ne izgubi fantazijsku rasplinutost koja apsurdno, sve vreme mora da bude kontrolisana. Kontrola koja se tiče rubato sviranja, još više je do izražaja došla u zaista impresvno ostvarenoj konstrukciji složene Šopenove Poloneze-fantazije. U obe kompozicije, Varjon se uspešno poigravao odnosima između melodijskih linija i pratnje, u slučaju Šopena značajnije nadograđene brojnim dijalogiziranjima unutrašnjih glasova. Formalna uređenost prvog stava sonate Betovena, bila je ispunjena dobro izgrađenim kontrastima karaktera, koji su se kretali između baladno lirskog i koncertantnog. U sviranju brojnih pasaža prvog i četvrtog stava, ovaj pijanista je pokazao izuzetnu sitnu tehniku. Iz dramatičnog molskog početka drugog stava, sasvim logično je u nastavku proizišao signalni svečani motiv i impresivno je bilo pratiti smene ova dva oprečna karaktera. Melodija laganog stava vođena je strpljivo i uz insistiranje na žanrovskom transferu, pa je tako, ona zaista dobila vokalne kvalitete. Interpretacija Šopenove Poloneze-fantazije predstavljala je možda i najbolji deo koncerta, jer je u njoj ovaj umetnik uspeo da postigne idealan balans između suptilnog sviranja bez mnogo afektiranja i i onog neodređenog, poetičnog dela ličnosti koji je kod Varjona izuzetno naglašen.
Kakva tek eksplozija karaktera nas je očekivala u interpretaciji Šumanovih Dečijih scena! Nedvosmisleno iskazana narativna konstrukcija, odisala je oslobođenošću, nekom vrstom metafizičke vedrine. Često potcenjeni plesovi i pesme Bele Bartoka, zapravo su prilika da se kroz krajnju jednostavnost pijanista u potpunosti iskaže. Izgraditi jasne formalne celine, izvajati melodije i odmeriti njihova trajanja u kratkim vremenskim intervalima, ponekad biva nerešiv rebus za interpretatore koji se inače bave izvođenjem složenih kompozicija. Deneš Varjon se i u ovom slučaju pokazao kao pijanista izvrsne tehnike, sa dobro ostvarenom kontrolom izraza koja je rezultirala perfektno izvajanim formalnim celinama i što je najvažnije, nesputanom poteičnošću koja je pri tom, u estetskom smislu dubinski isklesana. Upravo u tesnoj vezi sa poslednjom konstatacijom stoje i na bis izvedena dva komada, Warum Roberta Šumana i Intermeco op. 118 br. 2 u A duru Johanesa Bramsa.