Muzički limbo

Muzička kritika i napisi o muzici

Iz pera Milice Kankaraš − kritika koncerta Aleksandra Boldačeva, Kolarac 1. april 2024.

Termin umjetnička“ muzika, iako neprecizan, odomaćio se u svakodnevnom govoru kao označitelj stvaralaštva kompozitora od Baha pa do (uglavnom) akademski obrazovanih kompozitora kasnog dvadesetog i ranog dvadeset i prvog vijeka. Suprotnost ovom terminu, takođe ne baš najpreciznije određen, jeste ono što se naziva „popularnom muzikom“ pod čim se podrazumijevaju pop, rok i brojni drugi žanrovi i krosoveri. Međutim, u poslednjih nekoliko decenija sve češće imamo priliku da uživamo u posebnom žanru nastalom kao kombinacija „umjetničke“ i „popularne“ muzike. 

Vrsni muzičari poput violiniste Are Malakiana, bili su pioniri u kreiranju ovog pristupa, odnosno, novog čitanja repertoara klasične muzike u kontekstu rok muzike. Malikian, koji je inspirisao Nemanju Radulovića, nesumnjivo je izvršio uticaj na ruskog harfistu Aleksandra Boldačeva koji je virtuozitet i viziju spoja klasične, popularne i filmske muzike predstavio kao String Theory. On je zapravo iskoristio igru riječi tako što je termin iz teorijske fizike primijenio na muziku za harfu i veći kamerni ansambl. Slično kao i fizičari koji radeći na ovoj teoriji pokušavaju da sve mehanizme univerzuma sažmu u jednu cjelinu, Boldačev je pokušao da u okviru jednog koncerta sintetiše sve zvučne mogućnosti harfe.

Njegov nastup, održan 1. aprila u Velikoj sali Kolarčeve zadužbine, ne bismo mogli da nazovemo samo koncertom zbog toga što je umjetnik priredio edukativan i zabavan program izvodeći neka od najkompleksnijih djela aranžirana za ovaj instrument. Naprotiv, na tečnom engleskom govorio je o mogućnostima harfe, tj. njenom multiverzumu. Publici je postavljao zagonetke: govorio bi o najpoznatijim sovjetskim filmovima iz kojih je crpio inspiraciju za svoje aranžmane i o stvaralaštvu sovjetskih kompozitora bez otkrivanja njihovih imena, da bi tek nakon izvođenja otkrivao o kojim kompozitorima se radi.

Koncert je otvorio Bahovom Tokatom i fugom u d molu. Tokom izvođenja fuge, počeo je da razvija slobodni kontrapunktski glas koji je vrlo brzo evoluirao u solo kakav se može očekivati od gitariste nekog rok benda. Nakon dramatične kadence, ustao je i predstavio se publici najavljujući kombinaciju Šopena i Merkjurija, uzgred komentarišući kako obojica imaju isto ime, samo što je Fredi skraćeno od Frederik. Kao od šale, izveo je zahtjevnu Impromptu-fantaziju u cis molu op.66, da bi potom, odsvirao sopstveni aranžman Boemske rapsodije. Nakon dugog aplauza praćenog ovacijama, na scenu je pozvao ansambl sačinjen od 13 gudača i bubnjara. Zajedno sa njima, predstavio je sopstvenu viziju Albenizovog Asturiasa praćenu Plesom vitezova iz baleta Romeo i Julija Prokofjeva i Tangom iz Šnitkeove opere Život sa idiotom.

Uslijedila je trilogija inspirisana rok muzikom i filmskim ostvarenjima. Najpopularnije pjesme Depeche Mode i Led Zeppelin ukusno kombinovane u jednu cjelinu oduševile su publiku koja nije očekivala da će čuti Enjoy the Silence i Stairway to Heaven kroz prizmu virtuoznog harfističkog aranžmana i uz pratnju gudačkog orkestra i perkusija. Ratovi zvijezda Džona Vilijamsa, finalni aranžman večeri, dodatno je usijao atmosferu koja je, kako je veče odmicalo, sve više podsjećala na rok koncert. Slijedile su zaslužene ovacije.

Prvi bis nas je iznenadio, jer je Boldačev najavio „najjače rok kompozitore svih vremena“ − Verdija i Orfa. Kombinacija Dies irae iz Rekvijema i najpoznatijih isječaka iz Karmine Burane, u svakom pogledu je pružila više nego što je iko mogao očekivati. Prije svega, Boldačev je u domenu aranžiranja za ovaj instrument demonstrirao virtuozitet kakav nijedan harfista prije njega nije ostvario – on je uspio da predstavi multiverzum harfističkih tehnika i boja koji je u kombinaciji sa ansamblom, čak i profesionalnim harfistima na momente mogao da djeluje nestvarno. Kamerni ansambl je zahvaljujući divisi dionicama zvučao kao veliki orkestar, dok bubnjevi ne samo što su pružali ritmičku podlogu, već su cijelom sastavu davali posebnu boju.

Ono što ovaj koncert u odnosu na koncerte koji kombinuju zvukove popa i klasične muzike čini specifičnim, jeste sistem aranžiranja. Na kreaciju ovog neobičnog muzičkog putovanja u okviru koga se, kako Boldačev navodi, ruše zidovi između prošlosti i sadašnjosti, inspirisale su ga današnje, aktuelne podjele u svijetu. Sudeći po atmosferi kakvu je stvorio na koncertu te reakcijima i zahtjevu publike da održi više biseva, mogli bismo da zaključimo da Aleksandar Boldačev na originalan način uspijeva da ostvari svoju viziju i muzikom poveže udaljene svjetove.