Muzički limbo
Muzička kritika i napisi o muzici
Koncert Nemanje Stankovića i Maje Mihić, 24. VIII 2023.
Dvoje istaknutih domaćih muzičara, Nemanja Stanković i Maja Mihić sarađuju još od 2012. godine, što je očigledno u interpretacijama koje pružaju. Uigranost ovo dvoje umetnika ogleda se u usklađenosti ostvarenoj na visokom nivou. Publika u Velikoj dvorani Kolarčeve zadužbine imala je priliku da prisustvuje njihovom jednosatnom koncertu, održanom povodom međunarodnog kongresa koji organizuje Društvo grupnih analitičara iz Beograda. Na programu je bila Sonata za violončelo i klavir u g molu Frederika Šopena i Italijanska svita Igora Stravinskog.
Ideju da međunarodni kongres bude praćen koncertom reprezentativnih domaćih muzičara svakako bi trebalo pozdraviti, jer to je samo još jedan od načina promocije umetnika sa ovih prostora. Odabrani program bio je prikladan ne samo zbog toga što je dopadljiv ‒ osnovna stilska dihotomija romantično-klasično sa svim uopštavanjima koja je prate, upravo bi mogla da se primeni na ova dva dela.
Prvo od njih, Šopenova sonata u g molu jeste kompozicija koja pred izvođače postavlja ogromne izazove. Pođimo najpre od forme koja deluje razuđeno, pa se naročito u prvom stavu čini kao da je i sam kompozitor imao problem da mnoštvo fraza uklopi u jednu neprekinutu celinu. Stanković se u ovom stavu istakao intenzivnim tretmanom melodijske deonice uz dobar osećaj za mikro pokretanja i zaustavljanja fraza, ili stručno rečeno, za rubata. Isto bi moglo da bude rečeno i za formu poslednjeg, četvrtog stava u kome dolazi do neprestanih smena pasaža u oba instrumenta. Ono što ovu interpretaciju čini izuzetnom upravo jesu preplitanja deonica violončela i klavira izvedena krajnje precizno i uz dobru čujnost. Poseban kvalitet tona koji se činio preispunjenim svojstvima koji kod slušaoca izazivaju ono što muzičari zovu apasionato, Stanković je pokazao u lirskom odseku drugog stava koji je odisao sentimentalnošću, kao i u celokupnom trećem stavu, koji bi uporediv bio sa Šopenovim nokturnima.
Italijanska svita Igora Stravinskog nastala je od pojedinih stavova za publiku iznenađujućeg baleta Pulčinela, koja je umesto orkestracije melodija Pergolezija i drugih manje poznatih italijanskih kompozitora XVIII veka, očekivala nešto poput Posvećenja proleća. Transkripcije orkestarske muzike izvođače postavljaju pred večitu dilemu ‒ da li da imitiraju orkestar ili ipak da pokušaju da tekstu pristupe kao da je u pitanju originalno pisana kompozicija. Pristup Nemanje Stankovića i Maje Mihić predstavljao je kombinaciju ova dva elementa, pa smo tako recimo, na početku menueta vrlo lako mogli da zamislimo zvuk horni, dok je s druge strane, deonica klavira po prirodi stvari bila utišana u odnosu na ponekad robustni orkestarski ostinato koji potvrđuje tezu da je Stravinski u svim svojim fazama ipak bio ekspresionista. Za razliku od romantičarske razuzdanosti i ponavljamo, ukusno izvedenih rubata Šopenove sonate, interpretacija dela Stravinskog je odisala preciznom metrikom, ritmički jasno izvedenim figurama i fraziranjem koje je ukazivalo na uređenost, jasnoću ‒ sve sama klasična svojstva. Fascinantna je lakoća sa kojom su izvedeni barokni plesovi, pa su sve intervencije na tekstu koje je sproveo kompozitor, zaista delovale poput duhovitih komentara.
I najzad, izvrstan nastup Nemanje Stankovića i Maje Mihić završen je bisom i izvođenjem Vokalize Sergeja Rahmanjinova pa smo tako ponovo mogli da se sretnemo sa specifičnim tonom violončeliste, odlično nivelisanim, intenzivnim, intonaciono čistim i u visokim pozicijama. Trebalo bi da se napomene i da Velika dvorana Kolarčeve zadužbine akustički nije idealna za koncerte kamerne muzike, iako postoje suprotna mišljenja. U to slušaoci mogu da se uvere ukoliko, dok traje izvođenje, prošetaju salom ili ako naknadno poslušaju snimak koncerta. Samo pažnjivi i iskusni slušaoci mogu da razdvoje akustičku varku koja postoji u nekim delovima sale, a što je izvođenje bolje, utoliko pre je lakše razlučiti da li je zvuk realno prigušen ili ne. Izvođenje Nemanje Stankovića i Maje Mihić zvučno je bilo nivelisano i usklađeno u odnosu na prirodu oba instrumenta i nikakva akustička varka ne bi mogla da pokvari ovaj utisak.