Muzički limbo

Muzička kritika i napisi o muzici

Kritika koncerta: London Sinfonietta, Geoffrey Paterson, Royal Albert Hall, 1. IX 2020.

BBC Proms predstavlja niz koncerata koji se tokom osam letnjih meseci održavaju na raznim lokacijama u Londonu, a najčešće u Royal Albert Hall-u. Ovog leta naravno, njegovo održavanje je specifično jer zbog dešavanja sa korona virusom prisustvo publike nije predviđeno, ali svejedno, ideja PROMS-a i jeste prenošenje koncerata uživo, pa je tako na radiju BBC3 bilo i ove godine. Sinoć je održan koncert čuvenog kamernog ansambla London Sinfonietta kojim je dirigovao Džefri Paterson, a na programu su bila dela savremenih britanskih i američkih kompozitora. Specifičnost koncerta bila je u tome što se čini da je program obilavao igračkim pulsom i naglapšenim ritmičkim akcentima. Već sama ova činjenica ukazuje na veliki izazov koji je stajao pred samim izvođačima koji su toliko kvalitetni, da su dorasli i nekim krajnje komplikovanim interpretativnim zahvatima kakvih je u kompozicijama na repertoaru bilo mnogo.

Koncert je otvoren klasikom američkog minimalizma, kompozicijom Fasade Filipa Glasa. Pisana je za američki dokumentarni film iz 1982. godine Kojaniskaci i poznata je po tome da prati scenu prikazivanja Vol Strita. U izvođenju Londonske sinfoniete, skladan umekšani zvuk melodije dva saksofona, stajao je naspram ritmičke glasovske pratnje gudačkog orkestra, čije su se dve deonice uklapale u okviru zatvorenih ritmičkih fraza koje je Paterson tek ovlaš znao da proširi. Kompozicija Džulije Vulf Istočni Brodvej pisana je za dečiji klavir iz prodavnice igračaka uz pratnju Boombox-a, igračke koja služi za građenje monotone ostinatne pratnje. Programirani ritam i korišćenje ritmičkih svojstava dečijeg klavira, doveli su do gradnje uzbudljivih ritmičko-melodijskih sekvenci koje ukazuju na koketiranje sa savremenim popularnim elektronskim muzičkim žanrovima naglašenog igračkog impulsa.

U dve klavirske sutije Konlona Nankeroua broj 6 i broj 9 u aranžmanu za kamerni orkestar, dirigent Džefri Paterson i muzičari orkestra London Sinfonietta pokazali su zašto važe za jedan od najboljih kamernih ansambala na svetu. Ove ritmičke studije zasnovane su na neprestanom sudaranju ostinatne pratnje i melodije i izvedene su sa neverovatnom preciznošću. Muzika Nankeroua je koncipirana tako da slušaoci sve vreme imaju osećaj da će doći do razilaženja deonica, što se naravno ne dešava. Sve ove linije bile su besprekorno uklopljene u ritmičko-melodijski kontrapunkt. Tansi Dejvis, engleska kompozitorka inspirisana fankom, predstavljena je električnim nokturnom Neon za sedam kamernih instrumenata. Neobična instrumentacija, saksofon, udaraljke, različiti sempleri koji ukazuju na fanki bas i gitarski pedal treš metal muzike, prema rečima kompozitorke, navode na sudar između ljudskog tela i mašine. Kompozicija donosi složenu ritmičku sliku dobro ugrađenog štimunga pesme Superstition Stivija Vondera u avangardni, eksperimentalni prosede. Upravo ta dva značenjska sloja u ovoj kompoziciji egzistiraju zajedno, a muzika deluje direktno na telo. Takva vrsta opsesije plesom je ono što poseduje i gomila britanskih bendova iz devedesetih i dvehiljaditih, pa tako, postoji neka zajednička nit Dejvisove sa eksperimentalnim plesnim albumima benda Primal Scream recimo. Edmund Finis je engleski kompozitor mlađe generacije, a izvedena je njegova kompozicija In situ za devet izvođača. Reč je o četiri omaža Perotinu, Metjuu Loku, Žoskenu de Preu, Antoanu Brumelu i Žan-Filipu-Ramou. Osim nedvosmislenog referiranja, kvalitet muzike ovog izuzetnog autora leži u građenju sasvim osobenog tembrovskog kvaliteta svakog od ovih kratkih, ambijentalnih komada.

Kompozicija Axemen za solo fagot, inspirisana je pedalom električne gitare, onako kako ga koristi Slash iz Guns`n`Roses, recimo. Fagotista Džonatan Dejvis bio je u ulozi gitariste koji sam izlazi na scenu i kroz distorziran zvuk pokazuje svoje umeće. Da je Džimi Hendriks svirao fagot, zvučao bi upravo onako kako smo ovaj instrument mogli da čujemo na sceni Rojal Albert Hola. I najzad, na kraju koncerta izvedena je kompozicija Stiva Rajša CityLights, već klasik iz 1995. godine. Dobro predstavljen retorički karakter kompozicije kombinovan je sa semplovima govora i zvukova sa njujorških ulica. Džefri Peterson i orkestar London Sinfonietta, kao i u interpretaciji svih dela na ovom koncertu, i ovu muziku predstavili su kao gotov i već produciran studijski snimak.