Muzički limbo
Muzička kritika i napisi o muzici
Recenzija kompakt diska Floral Stane Krstajić i Milene Stanišić − savremena srpska muzika za flautu i harfu
Sudeći po rasporedu numera na izdanju Floral, ono bi kao celina moglo da bude doživljeno kao pastoralno-lirski komad razrađene unutrašnje dramaturgije. Flauta i harfa su instrumeti čije poreklo seže sve do početaka ljudske civilizacije i verovatno da tajna njihove upotrebe leži u činjenici da oni zvukom iskazuju dubinsko iskustvo kolektivno nesvesnog. Sve to moguće je čuti na kompakt disku Stane Krstajić i Milene Stanišić na kome su se predstavile muzikom savremenih srpskih kompozitora.
Kompozicija koja otvara kompakt disk Cvetna pahulja Dragane Jovanović idealna je za početak ove svojevrsne pozorišne predstave. Glavna melodijska linija koja se u oba instrumenta provlači u različitim svojim varijantama, obogaćena je suptilno izvedenim orkestracionim zahvatima koji od ove pesme svečanog karaktera grade jedinstven umetnički iskaz.
Humor iskazan u kompoziciji Varijacije Miloša Raičkovića zasnovan je na četiri početna akorda na čijoj osnovi se javlja tema u deonici flaute. Ona je ujedno i osnov za gradnju niza duhovitih scena koje se u ovoj svojevrsnoj pasakalji nižu uvek na istom akordskom pokretu u deonici harfe. Raičkovićeva kompozicija pleni dečijom naivnošću i radošću poigravanja iskazanim kroz variranja početnog melodijsko-harmonskog obrasca, bez ijedne primese podrugljivog parodiranja. Jednostavno rečeno, u pitanju je bezazlena igra ili ono što bismo mogli da nazovemo ludusom, nehajnim poigravanjem koje izaziva smeh i koje nam govori da u umetnosti ne mora baš sve da bude isuviše ozbiljno.
Tri momenta za ljubav ljiljana Dragane Jovanović tri su sugestivno narativne minijature koje bi lako mogle da budu zamislive kao zasebne koreografske scene. Prva od njih, sa romantičarskim „scappare“ motoričnim pokretom ima u sebi nešto i od rokenrol senzibiliteta, što je tipično za kompozitorku koja u svojim kompozicijama često spaja različite stilske idiome. Druga minijatura u sebi nosi impresionistički senzibilitet, sa debisijevskim razloženim akordima koje donosi harfa i staloženom melodijskom deonicom flaute. Treća minijatura je igračkog karaktera i donosi lako pamtljivu melodiju. Na takav način je u kratkim crtama, kompozitorka predstavila celokupan dekor jedne pastoralne scene: nemir usled najave prirodne nepogode, prikaze u kojima zamišljamo duvanje vetra i savijanje trave i cveća, radost i ples.
Minijature za Flobarp trio za flautu, obou i harfu Dejana Despića deset su kratkih komada koji se izvode bez prekida. Kompozitor je u ovom delu uspeo da svaki od iskaza svede na njihovo arhetipsko značenje u tom smislu što je prikazao deset tipičnih scena vezanih za celokupnu tradiciju kamerne muzike. Stilska ukazivanja su kod Despića zamaskirana toliko dobro, da je stepen transformacije u odnosu na eventualnu referencu doveden do nivoa arhiteksta, onog prvobitnog, najdubljeg sloja značenja koji označava situaciju po sebi. Majstorski ostvarene instrumentalne kombinacije, impresivni dijalozi i preklapanja deonica, sve to deluje kao da je autor sa lakoćom uspeo da u svedene iskaze koji se nižu jedan za drugim unese dubinske značenjske slojeve. Na takav način, moglo bi da se kaže da su ovih deset minijatura obrasci u kojima je tradicija kamerne muzike prikazana u samoj svojoj suštini. Despićev univerzalni klasicizam odlikuje se svedenošću, ujednačenošću i naracijom koja se ne ističe u prvom planu. Kamerni zvuk ovih minijatura istovremeno ukazuje na kvalitete srednjevekovnog uličnog plesa, na baroknu sonatu u kojoj reč sonare dobija svoje puno značenje, na salonsko muziciranje XVIII i XIX veka kao i na impresionističke apstrakcije, a sve to objedinjeno pastoralom koja se zbog samog sastava instrumenata nameće po sebi.
S druge strane, jedan od najčešće izvođenih klavirskih komada ne samo Dejana Despića, nego i celokupne srpske muzike − Nokturno, ukazuje na noćnu ranoromantičarsku atmosferu. Mladalačka minijatura ovog kompozitora u verziji za flautu i harfu, ne samo što u drugačijem aranžmanu od onog na koji smo navikli dobija nove kvalitete, već bi posebno trebalo da se obrati pažnja na odzvuke harfe koja na specifično mističan način boji melodijsku liniju flaute.
U kompoziciji Improvizacija Dušana Radića, ovaj autor je uspeo da u punoj meri iskoristi retorički potencijal vodećeg melodijskog instrumenta flaute, dok harfa gradi suptilna fakturna tkanja. Na takav način kreirana je atmosfera raspričanosti, slobodne retoričke improvizacije sa elementima tipičnim za Radićev neoklasični idiom. Ovaj kompozitor uostalom, upravo je karakterističan po nesputanom, slobodnom i gipkom melodijskom pokretu sprovedenom u neočekivanim pravcima, dok je disonanca umekšana i u skladu sa pastoralno-lirskom scenom koja u sebi sadrži izrazito „francuske“ kvalitete koji se tiču debisijevsko-ravelovskih sazvučja i lestvičnih kretanja.
Floral Vladimira Tošića karakteristična je kompozicija za opus ovog kompozitora zbog repetitivnog harmonsko-melodijskog modela koji se ponavlja uz minimalne izmene. Ovaj tipičan minimalistički postupak simbolički ukazuje i na postupno rascvetavanje, a kao i u ostalim delima sličnog usmerenja, Tošić stvara hipnotičku, ambijentalnu atmosferu kojoj naročito doprinose „antički“ odjeci najnižih tonova harfe. Oni se prepliću sa zrakastim pasažnim uzdizanjima dijatonskih akorada koji podupiru mirnu melodiju ravnomerno raspoređenih pokreta tonova u deonici flaute.
Kompakt disk zatvara kompozicija Zbogom II Milana Mihajlovića. Melanholični oproštaj iskazan je kroz debisijevski senzibilitet prepoznatljiv po karakterističnom lestvičnom kretanju melodije poverene flauti i po statičnoj pratnji harfe. „Zamrznuta“ scenska slika kakva je ova kompozicija zapravo je Mihajlovićev autorski otklon, jer kroz prizmu melanholičnih sećanja na impresionizam, on kao da želi da pokaže da su okovi naših iskustava neizbrisivi. Takav pogled na prošlost ne ukazuje samo na nostalgiju za boljim starim vremenima, već je i deo psihičke konstelacije čoveka koji u svojoj istoriji još nikada nije bio u situaciji da u tolikoj meri u sebi nosi iskustvo čitavog sveta kao što je to danas. Zbog toga je ova melanholična elegija idealan završetak pastoralno-lirskog komada koji je počeo svečano, a koji se završava sećanjem na impresionizam, na lirsko i klasično, pa samim tim i na antičko. Prikazana drama završava se arhetipskom nostalgijom koja simbolički natkriljuje sva sećanja ispričana zvucima dva drevna instrumenta koji pamte i koji su kadri da ozvuče celokupno ljudsko iskustvo.
.