Muzički limbo

Muzička kritika i napisi o muzici

Resital Miloša Mihajlovića, 5. XII 2022.

Više je razloga zbog kojih bismo pijanistički resital Miloša Mihajlovića održan u Velikoj dvorani Kolarčeve zadužbine mogli da okarakterišemo kao događaj koji će se pamtiti. U pitanju je umetnik koji od mladih dana izaziva pozornost publike, jedan od onih koji slušaoca uvlači u svoj svet već posle nekoliko odsviranih tonova. Tako je bilo i na ovom koncertu, pa se stekao utisak da je duže Mihajlovićevo odsustvo sa scene bila tek mala pauza. Drugi razlog je izbor programa koji bi mogli da iznesu samo vrsni pijanisti. Četiri Skerca Frederika Šopena i Slike sa izložbe Modesta Musorgskog odsvirani su bez pada koncentracije, u jednom dahu.

Mihajlović je jedan od onih umetnika kome nije potreban niti jedan spoljašnji gest kojim bi podstakao emocionalne iskaze u okviru interpretacije. Ostvareni sklad između govora tela i sadržaja onoga što čujemo kod njega je urođen, što je verovatno jedan od razloga zbog kojih je omiljen kod publike koja ovakvu vrstu iskrenosti očigledno ume da ceni. I zaista, u njegovom sviranju nema ničega lažnog.

Sasvim je prirodno da umetnik u četrdesetim godinama doživi punu izvođačku zrelost i to je upravo slučaj sa Mihajlovićem. Rasna virtuoznost ovog umetnika nije stihijska, već obiljuje detaljima koji ukazuju na puno razumevanje muzike koju interpretira. Brojni pasaži u sva četiri Šopenova Skerca odsvirani su tako da je delovalo da proizilaze jedan iz drugog i kao da su izvučeni iz neke nad-muzičke logike koju pijanista koristi kao svojevrstan jezik. Ovakva lepota govora podrazumeva specifičan odzvuk pasaža odsviranih u basovskim deonicama, uvek nadograđenih karakterno jasno određenim zvukom lako pokretnih figura u višim deonicama koje ipak, u svom kretanju nisu samo perlaste, već u mnogo detalja prikazuju određeni karakter.

Ono što fascinira kod Mihajlovića jeste sposobnost melodijskog uobličavanja koje se ne tiče samo puke interpretacije lirskih delova skerca ili interpetacije stavova svite Slike sa izložbe kao što je Stari zamak recimo. Sa stanovišta uobličavanja forme, Šopenova skerca su najpre bile povezana melodijski, pa su tako i najvirtuozniji odseci ovih komada posedovali ključne tačke koji su pažljivog slušaoca navodili da ih spaja u melodiju. Na takav način je svaki od izvedenih komada dobio svoje konačno formalno uobličenje iz koje bi analitički mogla da se izvuče melodija višeg reda. Izuzetan primer melodijskog podvlačenja predstavlja i koral Katakombe iz dela Musorgskog u kome kao da je pokret već u osnovi podstaknut iz boja koje se provlače između pojedinačnih tonova svakog akorda. Takvo meta melodijsko uobličavanje dovodilo je do jasno izgrađenih karaktera.

Šopenova lirika prepuna naboja izvedena je čisto i misaono, bez nepotrebnih dodataka, dok je kod Musorgskog odnos melodije i pratnje dobio karakter meditacije. Naročito su stavovi svite Slike sa izložbe plenili jasno oblikovanim karakterima. Tako je stav Bidlo dobio izvesnu količinu težine pa je lako bilo zamisliti kola čije velike točkove vuku volovi, a cela ta scena nosila je u sebi izvesnu dozu groteske. Svaki od odsviranih stavova zapravo, odsviran je uz sugestivno prikazanu naraciju, sa dramaturškom kulminacijom u stavu Bogatirska vrata u Kijevu koji je dobio obrise velike simfonijsko-horske scene kojom bi mogla da se završi neka od opera Musorgskog.

Nastup Mihajlovićeve studentkinje Une Miljuš koja je na kraju prvog dela koncerta odsvirala transkripciju valcera Elvera Šulca Na lepom plavom Dunavu Johana Štrausa bio je skromni gest promocije mladog talenta. Odsviravši Etidu opus 39 broj 6 u a molu i Muzički momenat broj 3 u h molu Sergeja Rahmanjinova na bis, pomislili smo šta bismo sledeće mogli da čujemo na resitalima ovog umetnika. U svom maniru, muzičkom šalom Tost sa puterom Volfganga Amadeusa Mocarta, Mihajlović se trećim bisom pozdravio sa publikom, gestom koji nas je konačno naveo da ozbiljno shvatimo poruku umetnika napisanu u programu koncerta: „Želja mi je da vam prenesem ljubav i osmeh, dva osećaja koja sve nas spajaju, čine živima i prate gde god nas put odvede“.