Muzički limbo
Muzička kritika i napisi o muzici
Simfonijski orkestar RTS i Srba Dinić u koncertnom izvođenju opere Ivica i Marica Engelberta Humperdinka, 16. III 2024.
Što se koncerata u organizaciji Muzičke produkcije Radio televizije Srbije tiče, mogli bismo da kažemo da ova institucija dugo nije imala niz od toliko dobrih izvođenja kao u ovogodišnjoj sezoni. Programi su dobro osmišljeni i žanrovski su raznovrsni, na čelu ansambala, orkestra i hora neprestano se smenjuju dirigenti, a da stvar bude još lepša, uglavnom je reč o domaćim snagama, a interpretacije su sve bolje i bolje. Koncertno izvođenje opere Ivica i Marica Engelberta Humperdinka upravo govori u prilog izrečenim tvrdnjama.
Iako za širu publiku Humperdink ne predstavlja poznato ime, u celokupnom njegovom opusu, upravo se izdvaja pomenuta opera-bajka. Reč je naime o autoru koji je savremenik Riharda Vagnera i Riharda Štrausa i koji stilski zaista može da se svrsta u red nemačkih poznih romantičara. Što se orkestracije tiče, Humperdnik najviše duguje pomenutim kompozitorima i ona zaista jeste masivna, dok s druge strane, vertikalna tkanja u njegovom slučaju nisu u tolikoj meri zgusnuta, štaviše, prilično su prozračna. A takva su usled kompozitorove težnje ka jednostavnosti, pa su unutar raskošnog orkestarskog zvuka utkane jednostavne melodije, često bazirane na nemačkom folkloru. Osim melodija, za svako opersko delo bitan je i tretman teksta, a kod Humperdinka je on jedinstven. Naime, ovaj kompozitor zaista često koristi silabična kretanja, ili da široj publici budemo jasniji, u pitanju je način tretmana teksta − jedan slog, jedan ton. Naravno, slično je i kod Vagnera, ali ipak, mnogo drugačiji utisak slušaoci mogu da imaju kada se sve to odvija uz prozračniji orkestar i u okviru zatvorenijih muzičkih fraza nego što je to slučaj kod najvećeg nemačkog operskog kompozitora. Kažu i da je Humperdink u svojim kasnijim delima, još pre Šenberga koristio takozvano „govorno pevanje“ ili „šprehgezang“. Ako je to već tako, svakako je onda bitno da sami pevači znaju da vešto istaknu zvučanja slogova reči, što je u ovom izvođenju i bio slučaj.
Dirigent Srba Dinić pokazao se kao elokventan i kao figura koja suvereno vlada partiturom i čije sugestivne instrukcije izvođači momentalno usvajaju. Gledano sa strane, zaista se čini da bi student dirigovanja samo posmatrajući način njegovog vođenja ansambla, mogao mnogo da nauči. Ima nešto i od toga što pisac ovih redova nije imao priliku često da ga posmatra za dirigentskim pultom, ali definitivno se čini da Dinić zaokuplja pažnju i u svet izvođenja ne samo što uvlači muzičare na sceni, već i same posmatrače. Iako je neobično da kada je opera u pitanju kritičar prvo govori o dirigentu i orkestru, zaista bismo na prvom mestu morali da istaknemo izvrsno zvučanje ogromnog instrumentalnog ansambla. Uostalom, instrumentalni deo opere zaista i jeste koncipiran tako da sve vreme na sceni imamo nevidljivog naratora koji komentariše radnju, pa bismo opet mogli da istaknemo i ulogu dirigenta koji je uspešno održavao balans između pevača i orkestra. Najpre bismo mogli da pohvalimo deonicu gudača koji su uspeli da održe visoki energetski naboj, uz precizno sviranje i veoma dobro ostvarena svetla zvučanja potpomugnuta signalnim znakovima limenih instrumenata koji su bili precizni u upadima. Tipične pastoralne scene koje bi mogle da se vežu za nemački nacionalni stil, ostvarene su i uz značajnu ulogu drvenih duvačkih instrumenata. Sve što je orkestar rukovođen dirigentom Dinićem uspevao da postigne, delovalo je veoma sugestivno.
Solisti na sceni bili su na visini zadataka i jedino što bi moglo da im se zameri jeste manjak uživljavanja u karaktere samih aktera. U tom smislu, bariton Tamaš Kiš u ulozi oca Ivice i Marice bio je veoma uspešan, pa je i sam način pevanja, iako suptilan, znao da skrene u smišljenu sirovost, naročito u onim momentima kada je izvodio melodije koje liče na nemačke narodne pesme. Ipak, čini se da je na sceni Kolarčeve zadužbine najupečatljiviju ulogu ostvarila sopran Sara Ristić, koja ne samo što je plenila predivnom bojom glasa, već se čini da je kroz ispevavanja, iskazivanje afekata i gestikulaciju, na najbolji mogući način uspela da dočara ulogu Marice. Ivicu je tumačila mecosopran Nataša Rašić, čija boja glasa se odlično uklapala u duetima sa Maricom, dok je samu partituru tumačila korektno i profesionalno. U ulozi majke bila je sopran Biljana Jovanović i ona je bila nosilac dramske sfere izraza što se srećno poklopilo sa bojom njenog glasa. Željka Zdjelar u ulozi veštice bila je intonativno precizna, dok su melodijske fraze njene deonice bile jasno odmerene. Vilenjak sna i Vila rose bila je Mina Nikolić, sopran koja je još uvek student i koja poseduje potencijal na kome još može da se radi, ali koja nikako nije razočarala. Njena boja glasa i način interpretacije verovatno bi jednog dana mogli da je učine dobrim koncertnim pevačem. Ukupno gledavši, svi solisti bili su veoma dobri i ko god je želeo da uživa u Humperdinkovoj muzici, sasvim sigurno nije mogao da bude ometen eventualno lošim nastupom pevača.
Neophodnu dozu pročišćenja i dobre energije doneli su Dečiji hor Radio televizije Srbije i hor Kolibri koji su bili odlično pripremljeni, za šta su zaslužne Snežana Despotović i Ljiljana Ranđelović. U završnoj sceni opere, ostvareno je ono što se od poznoromantičarskog dela i očekuje, a na to su uticali apoteoza koju je izneo orkestar, uz zvučanja čistih dečijih glasova.
Ukupno gledavši, prisustvoali smo odličnom izvođenju i trebalo bi još i da se upute reči hvale ljudima koji kreiraju programsku koncepciju u ovogodišnjoj sezoni. Koncertno izvođenje opere Ivica i Marica Engelberta Humperdinka ne samo što je uspešno ostvareno, već je i u smislu osmišljenosti programa, predstavljalo pun pogodak.