Muzički limbo

Muzička kritika i napisi o muzici

Virtuozi Milanske skale, 31. I 2025.

Ukoliko ste nekada poželeli da prisustvujete projavljivanju italijanskog duha u svom reprezentativnom vidu, prilika za to bio je koncert kamernog ansambla Virtuozi Milanske skale kojim je pred publikom u Velikoj dvorani Kolarčeve zadužbine dirigovao Masimilijano Kaldi. Na repertoaru su bile instrumentalne kompozicije najpoznatijih italijanskih kompozitora a zajednički imenitelj su im igra, ples i prikazi svih životnih segmenata koji bi mogli da se vežu za ovo mediteransko podneblje.

Italija i životni kosmos te zemlje nije samo ono što možemo da doživimo posećujući poznate turističke destinacije Firencu i Rim recimo, već naprotiv, gotovo svaki gradić kakvih je na hiljade na italijanskim brdima, može nešto da ponudi. Ako to nije neko umetničko remek-delo, onda je to makar miris pustih ulica u vrelo letnje podne ili razdraganost i galama u kasno poslepodne. Veče je rezervisano za festu, za srednjevekovnu procesiju, karneval, pesmu i ples. Otprilike u ovim rečima moguće bi bilo opisati sadržaj kompozicija koje su bile na repertoaru ansambla Virtuozi Milanske skale, a kao jednu od ključnih kompozicija koje su se našle na njihovom repertoaru izdvojili bismo svitu broj 3 Stare igre i plesovi za gudački ansambl Otorina Respigija. Reč je o melodijama originalno pisanim za lautu i žičane instrumente koji ukazuju na svečano intonirana končerto grosa XVIII veka i na neke, još starije segmente svetovne italijanske muzike.

Suverena interpretacija orkestra, ukazivala je na apsolutnu preciznost i blistav svečani zvuk izvrsno ukomponovanih instrumenata. Slobodno bismo mogli da istaknemo da su izvođačko savršenstvo upotpunili telesni gestovi dirigenta, do krajnje granice usaglašeni sa onim što smo mogli da čujemo sa scene. Nostalgija obojena duhom XVIII veka prikazana kao takozvana „muzika na muziku“, što je manir sličan onome koji je Stravinski upotrebio u sviti Pulčinela, istinski je odraz italijanskog genija koji je u slučaju Respigija, ostao manje primećen.

Kada smo već kod XVIII veka, rosinijevski razdragani bufo duh prikazan je kroz virtuoznu izvedbu uvertira za opere Sinjor Bruskino i Svilene lestvice. Britki iskazi naročitu svežinu dobili su zahvaljujući dobro profilisanom tonu drvenih duvačkih instrumenata. Upravo u izvođenju ove dve uvertire zapravo, mogla je zaista da se doživi istinska virtuoznost svakog od članova ansambla, koji je pri tom zvučao usaglašeno do krajnjih granica. U takvoj konstelaciji humor je zaista delovao vrcavo, dok bi naročito trebalo da se istakne lirska epizoda uvertire Svilene lestvice koja bi mogla da bude ogledni primer idilične pastoralno-lirske atmosfere kreirane uz kristalno čist i sjajno uobličen zvuk drvenih duvačkih instrumenata kojima je priključen signalni zov horne.

Tragika opere Magbet Đuzepea Verdija itekako je mogla da se doživi u lirskoj instrumentalnoj ariji naslovljenoj kao preludijum. Njen aranžman vlasništvo je ansambla. Iako je činjenica da su Virtuozi Milanske skale kamerni sastav, oni su u izvođenju ove numere dostigli puni simfonijski ton. Da je italijanska operska muzika zapravo mnogo uticala na kasnije autore filmske muzike, moglo je da se oseti ne samo kroz izvođenje Verdijevog preludijuma kojeg bi lako mogli da zamislimo u nekim scenama Kopolinog filma Kum, već i u snažno istaknutom lirskom zanosu koji u sebi nosi Intermeco iz opere Kavalerija Rustikana Pjetra Maskanjija u kome se gudački orkestar iskazao sa snažno podstaknutim volumenom zvuka. Dirigent Masimilijano Kaldi se u obe numere znalački poigravao sa diskretno naglašenim rubatima koji su stilski savršeno prianjali uz italijanski bel kanto XIX veka.

Da je filmska muzika italijanskih autora XX veka direktno oslonjena na nasleđe bel kanta, govori i muzika Nina Rote. Na repertoaru je bila svita iz filma Leopard iz 1963. godine Lukina Viskontija sa numerama koje sugestivno naglašavaju filmske scene koje mogu da funkcionišu i u muzičkim vremensko-prostornim koordinatama, bez pomoći slike ‒ imaginacija ovog kompozitora toliko je snažna da je vizuelni efekat njegove muzike zapravo njena najbitnija odlika.

Repertoar koji na reprezentativan način prati razvojni put italijanskog genija od Rosinija do Rote, uz izvrsnu interpretaciju Virtuoza milanske skale predvođenih Masimilijanom Kaldijem, predstavljao je izuzetnu priliku za beogradsku publiku da oseti bezbrojne segmente onoga što bi moglo da se nazove mediteranskim duhom. Nesputani humor, razuzdani plesovi, tragične melodije, idilični prizori prirode, antički stubovi i skulpture ‒ vizualizacija na ovom koncertu bila je potpuna.