Iz pera Sare Tasovac ‒ Pompezna umjetnost pokreta Nemanje Radulovića
Da li je neko djelo iz doba baroka, renesanse, romantizma i drugih epoha, izvedeno u 21. vjeku izvedeno stilski precizno ili neprecizno? Koja je donja a koja gornja granica koju izvođač ne smije da pređe kako bi ispoštovao određenu epohu, njene stilske karakteristike? Ako izvođač izađe iz tih okvira i granica (a ko zapravo postavlja granice, pravila, norme u umjetničkim djelima i životu uopšte?), da li je napravio neoprostivu grešku? Sve i da je oprostiva, da li smo sigurni da je u pitanju greška?... Pitanja ovog tipa neprestano kruže u mislima muzičkih kritičara i svih onih koji muziku slušaju, posmatraju, analiziraju na jedan dublji i drugačiji način od običnog slušaoca. Ipak, čini se da u toj diskusiji i težnji da se formuliše precizan odgovor i definicija, potreba trenutka uvijek promaši svoj cilj - riječi odlepršaju u stranu i promaše suštinu isuviše daleko. Tada čovjek odustaje od pokušaja, jer shvati da nedostaju riječi iza očiju (a ne usana). Misao opet potone, i tako u krug.