Muzički limbo
Muzička kritika i napisi o muzici

Koncert klavirskog dua Vedran Janjanin & Ivan Krpan, 13. XI 2024.
Poslednji poslanik Dubrovačke republike u Parizu Antun Sorkočević, ujedno je bio i jedan od poslednjih izdanaka sveta koji sasvim sigurno nestaje. Godine 1814. kada je napisana Sonata u F duru za klavir četvororučno klasicizam je već bio stil na izmaku, a zajedno sa epohom, čitav jedan sistem vrednosti je nestajao pred onim što nam je iz istorije poznato kao Francuska revolucija i njene tekovine. U takvom jednom kovitlacu nestala je i Dubrovačka republika, a nešto od sjaja prethodnog veka, Sorkočević je uspeo da prikaže u pomenutoj sonati. Hrvatski pijanisti Vedran Janjanin i Ivan Krpan predstavili su je stilski perfektno, uz dinamičke odnose ostvarene neusiljeno i krajnje prirodno. Celokupan razvoj sva tri stava odvijao se kroz logično vođene i jasno istaknute melodijske deonice i uz precizno odmeren igrački puls, što je ukazivalo na elokvenciju pijanista koji su razumeli štimung i duh ranog klasicizma.
I zapravo, ukoliko se u obzir uzme odabrani program i način njegove interpretacije, izgleda da su se dvojica hrvatskih pijanista opredelili za univerzalno klasične modele, postavivši paradigmu takvog pogleda na svet upravo kroz interpretaciju kompozicije Sorkočevića. Tako je recimo u komadu Duettino concertante Feruča Buzonija za dva klavira iskazana briljantnost u tumačenju brzih, koncertantnih pasaža proizašlih iz blago naglašenih poigravanja sa završnim stavom Koncerta za klavir i orkestar broj 19 u F duru KV 459 Mocarta. I zapravo, nestvarno lako vođeni pokreti izvedeni su na takav način da su delovali najprirodnije moguće, uz ritmički precizno ostvarene upade i dijaloge.
Verovatno najzahtevnije delo na repertoaru dua Janjanin – Krpan bile su Varijacije na temu Hajdna Johanesa Bramsa. Osim što je vidna bila intencija izvođača da na neki način komuniciraju sa klasicizmom, očigledan klasični impuls predstavljala je i formalna koncepcija strpljivo kreirana tokom interpretacije kompozicije koja traje oko dvadeset minuta. Naime, smenjivanja karaktera i neprestane transformacije svetle himnične teme nadograđivale su se kroz jasno izražene karaktere koji su u u svojoj ukupnosti, ukazivali na monumentalne klasične arhitektonske građevine stabilnih osnova. Čistoća klavirske fakture mogla je da fascinira, a zapravo najimpresivnije u interpretaciji ovog dua delovala je već pomenuta neusiljenost. Punoća zvuka ostvarena kroz jasno odeljene deonice dostignuta je bez spoljašnjih efekata i uz takav pristup, nedvosmisleno jasno su bili izraženi i sami karakteri.
Kazališna svita za klavir četvororučno iz 2014. godine Alfija Kabilja, hrvatskog kompozitora, ponovo je dovela do ovaploćenja plesa, ovog puta sentimentalnog karaktera, a nešto slično mogli smo da doživimo i u izvođenju Kapriča (Bal pod maskama) za dva klavira četvororučno Fransisa Pulanka. Zajedničko za obe kompozicije jesu koketiranja sa popularnim melodijama i plesovima koji u izvođenju ovog klavirskog dua ni u jednom momentu nisu interpretirani samo kao puke zabavne melodije. Ukusno postavljeni harmonski dodaci kojima su markirani otkloni od puke plesne muzike, ali i tehnička brialjantnost uz pomoću kojih su ove kompozicije predstavljene, ukazivali su na majstorstvo dvojice mladih pijanista koji su u sali Beogradske filharmonije zaista impresionirali publiku.
Dvorska ili narodna melodija sasvim je svejedno – koje god da su se epohe dotakli, Janjanin i Krpan su kroz interpretaciju pokazali da puka igra i njena transformacija može da se kreće u neograničeno mnogo pravaca. Vešto odabran program koji im je omogućio da ovo i ostvare interpretiran je tehnički briljantno i uz bezbroj nijansi u kreiranju sadržinskih aspekata muzike. Sasvim prirodno, ovako predstavljeni sled završio se maestralno izvedenim Bramsovim muzičkim vatrometom u vidu četvrte, pete i šeste Mađarske igre za klavir četvororučno.