Muzički limbo
Muzička kritika i napisi o muzici
Bahova Misa u h molu, Beogradska filharmonija i Češki filharmonijski hor iz Brna, 19. I 2024.
U istoriji umetnosti svima su nam poznata umetnička ostvarenja − slike, skulpture, poeme, romani ili muzičke kompozicije za koje nam se čini da nikada ne možemo dovoljno da uronimo u njih. U mnogim napisima o umetnosti raspravljalo se o tome na koji je način prvi otisak ili praslika ugrađena u strukturu umetničkih dela čiji jezik operiše simbolima koji su univerzalni po tome što poseduju svojstva prepoznatljiva velikom broju ljudi. Takva jedna monumentalna građevina je i Misa u h molu Johana Sebastijana Baha u kojoj ne samo što su sabrana iskustva barokne epohe, već i celokupne dotadašnje svetovne i duhovne tradicije koja se u Bahovom delu ujedinjuje u nešto sasvim osobeno.
Odstupivši od standardnog simfonijskog repertoara, Beogradska filharmonija na čelu sa Gabrijelom Felcom iznenadila je publiku izvevši ovo delo sa Češkim filharmonijskim horom iz Brna koji zbog svoje istaknute uloge zaslužuje najveću pažnju. U pitanju je ansambl od oko trideset članova što je dovoljno da se horske numere zaista dožive kao monumentalne. Naime, svedoci smo izvođenja u kojima hor poseduje duplo manje pevača, što opet, menja i žanrovsko određenje numera koje se više doživljavaju kao operske nego kao oratorijumske, što po sebi takođe nije loše.
Snažan početak stava Kyrie ukazao je na slivenost glasova u energiju čiji intenzitet nije popuštao sve do poslednje horske numere Dona nobis pacem. Naime, ukupan horski zvuk posedovao je frekvenciju koja je u odnosu na dinamički kontekst uvek bila ujednačena. Očigledno je da su ovakvi rezultati posledica ogormnog rada, pa bismo tako, pohvale mogli da uputimo Petru Fjali, osobi koja je potpisana kao direktor i dirigent hora, kao i Joelu Hani, drugom dirigentu hora. Raskošne Bahove fuge odlikovala je povezanost glasova u okviru koje je svaki ton bio jasno naglašen, čak i u slučajevima brzih tempa poput onih u numerama Et Resurrexit, Pleni sunt coeli ili Osanna in excelsis. Zadivljujuće je bilo slušati sjajno oblikovane visoke sopranske glasove, čija deonica u nekim ivođenjima biva previše istaknuta u prvi plan, što dovodi do neprijatnog izopačenja ukupne frekvencije zvuka. Sjajno uklopljeni glasovi isticali su se i u lamenttoznim numerama Qui tollis, Et incarnatus est, Crucifixus, u kojima smo bili svedoci horizontalnog vremenskog protoka kroz koji kao da se kretao prostorni entitet velikih razmera, izgrađen od snažno pocrtanih brujećih basova na koje su nadograđeni bili svi ostali glasovi. Na takav način došlo se do jedinstva zvuka, do jedinstva vremena i prostora i najzad, u takvom okviru svako je za sebe mogao da preispita sopstveno viđenje simbola kolektivnog iskustva koji su poput generičkih svojstava utkani u strukturu Bahovog dela.
Kada je reč o solistima, morali bismo da kažemo da oni nisu bili na onom izvođačkom nivou o kome smo govorili kada je hor iz Brna u pitanju. Najsnažniji utisak ostavila je mecosopran Bet Tejlor koja poseduje tamnu i dramatičnu boju glasa. Ona je u numeri Agnus Dei uspela da suzbije intenzitet i da dostigne transcendentni mir ostvaren posle svih mogućih načina slavljenja Gospoda iznesenih do tog momenta. Sopran Vera Talerko bila je solidna, pa je kantabilnost italijanskog tipa u numeri Laudamus te, zaista mogla da se doživi kao žanrovski transfer u domen bel kanta. Tenor Julian Haberman u nekim momentima je na usiljen način pokušavao da ostvari ono što bismo kolokvijalno nazvali izražajnost, dok je bas-bariton Zimon Robinson pokazao izvesnu dozu intonacione nesigurnosti.
Dirigent Gabrijel Felc opredelio se za nešto brža tempa, čime je podstakao dinamiku smenjivanja kontrastnih numera. Orkestar Beogradske filharmonije pokazao je izvesnu dozu neusklađenosti i na momente je mogao da zvuči sirovo. S druge strane, brojne su numere u kojima smo mogli da prisustvujemo zaista dobrom zvuku drvenih duvačkih instrumenata i pikolo truba. Numere u kojima su se uz pevače isticali solistički instrumenti, zaista smo mogli da doživimo kao vokalne duete, što je još jedna dobra strana ovog izvođenja. U svakom slučaju neuobičajeni izlet orkestra Beogradske filharmonije, ostvaren je na radost publike koja nažalost, gotovo da više nije u prilici da čuje monumentalna vokalno-instrumentalna dela poput Bahove Mise u h molu.