Nastup Berija Daglasa u okviru Stenvej sezone održan u Kolarčevoj zadužbini predstavljao je vrhunski pijanistički događaj. A koncert je naizgled počeo skromno, izvođenjem Empromtija op. 90 br. 1 u c molu Franca Šuberta. Intimni lirski komad ovog kompozitora izveden je uz diskretnu upotrebu desnog pedala i bez mnogo zvuka. Početno melodijsko kretanje koje na samom početku prelazi u akordsko, ukazivalo je na dinamičke prolongacije koja su vodile ka intenzivnijem kretanju u kasnijim segmentima, a sve to izvedeno je na krajnje prirodan način. Ako bismo mogli da govorimo o generalnim osobinama Daglasove interpretacije, onda bismo je okarakterisali kao „čistu“, a to se odnosi na vrlo jasno postavljene teksturne nivoe i balans između deonica. Da li je to čisto subjektivni osećaj pisca ovih redova ili ne, tek, čini se da ovaj pijanista svojom poetikom ne osvaja slušaoca odmah, već vas smišljeno uvlači u svoj svet iz koga na kraju koncerta izlazite potpuno fascinirani. Zbog toga ne treba da čudi da je resital započeo kompozicijom koja za mnoge pijaniste ne bi bila dovoljno ubedljiva i atraktivna za tu namenu, a da je sledilo sedam komada iz ciklusa Godišnja doba Petra Iljiča Čajkovskog i kao vrhunac, Sonata za klavir broj 23 u f molu Apasionata opus 57 Ludviga van Betovena.